Gledala sam te, spavao si tako milo,

Osjecala sam dah na svom licu,

Srce kako ritmicno ti kuca

Pitala sam, gdje se ono skrilo

Gdje je nestalo, kamo otislo

Onog trena kad si rekao da odem

Kad si rekao da nestanem, i da je kraj

Gdje je srce tvoje tada mili bilo

A voljela sam nevino i smjelo

Trazila samo da me volis natrag

I sada kad je dosao i trenutak taj

Kad je crno sto je bilo bijelo

Ne mogu prihvatiti da je ipak kraj

Zar ljubav dovoljna nije,

Zar mora postojati jos mnogo toga

Zar se neka tajna tu negdje krije

Jer ja ne znam drugačije, ja ne znam mili

Nego živjeti, i voljeti tebe

A ljubav dovoljna nije

Zašto mili nije?

Zašto me tako lagano puštaš, skliznut ću sa dlana

K'o kap vode sam, daleka i strana

Zašto me ne držiš snažno, niti me nevidljive vuku

Zaustavi me, reci nešto, pruži mi svoju ruku

Zašto si mi tako daleko, nestati ću, shvati

Ko biljka vodu, tebe mili trebam

Ne daj da me tama uvijek u stopu prati

Zašto osjećam da nestajem tiho, k'o otopljeni snijeg

Zaustavi vrijeme, osvoji me, postavi stijeg

Kasno je, noć me grabi, uzima k sebi

Ne puštaj me, drži me čvrsto, otišla ne bi

Zašto me tako lagano puštaš, nestati ću, shvati

Molim te, reci mi nešto,  možda me ljubav ti vrati

 

Lagala sam tebi, voljeti mi nije bilo lako Voljela sam, ali ne prejako Usamljena zena, Lijepa i nevjerna To sam jedino Mislio si da sam, nesto vise od prolaznog trena To sam bila, zena nevoljena Avantura, jedno pice, soba Potrosna roba Meni bio si Sad me bol, podsjeca na ljubav Podsjeca na radost, Potrosila mladost, Ostao je muk Usamljeni vuk, To sam jedino

Postoje neki odredjeni trenuci u zivotu kada poput Einsteina nam se upali lampica i otkrijemo vlasitu teoriju relativnosti zivota. Osjetimo da je vrijeme za promjenu, i da moramo napraviti taj jedan korak naprijed. Cesto mi ne vjeruju kada kazem koliko godina zapravo imam. Ne mogu vjerovati da moje godine i moje misli su miljama udaljeni. Ponekad se osjetim posebno, a ponekad me to povrijedi. Nauciti trikove zivota, a posebno kada si mlad, ne dolazi kao dar s neba. Sve ima svoje razloge, svoju podlogu. Ozbiljna? Da, jesam. Jer zivot je bio ozbiljan prema meni. Bacio me niz rijeku bez broda, vesla i prsluka za spasavanje. Nitko nije mi dao knjizicu s uputama. Nitko nije rekao istinu. Nitko nije rekao kako boli. Kada te posalju na prvu liniju, a jos nisi ni svjestan da se moras boriti, a kamoli zasto, ili pogines ili izadjes drukciji. Promijenjen. Neshvatljiv. Nepozeljan. Tajnovit. Drugi bi htjeli znati vise o tebi, ali te se istovremeno boje, jer te ne poznaju. Jer se ne otkrivas lako. Jer si brutalno iskren. Jer lako otidjes. Jer si sam sebi najbolji i najgori prijatelj. Frida Kahlo je jednom rekla da slika autoportrete jer je cesto sama, i najbolje poznaje upravo sebe. Puno puta sam, citajuci raznorazne knjige, stihove, rijeci dosla do zapisa gdje najpoznatiji svjetski filozofi, mudraci kazu da je najveci uspjeh kada upoznas tko si... I sve sto sam ikada radila, pisala, trazila bilo je to. Spoznati tko sam uistinu ja i zasto postojim. Ali to je samo jedna velika iluzija koju su nam podvalili ti izvrsni svjetski madionicari. Uvijek sam znala tko sam. I kada sam mislila da je neki moj potez neocekivan, zapravo je bio isplaniran pomno. Nista nije onakvo kakvim se cini. Ja sam davno otkrila sve sto sam trebala o sebi. Ali sam s vremena na vrijeme to zaboravila. Stavila u ormar, u kutiju, gdje je moja istinska bit skupljala prasinu. Uvijek sam znala da cu otici. Samo nisam znala kada. Ali ovo nije bilo nenadano. Ta nit, nevidljiva nit, me povlacila centimetar po centimetar, i samo je s vremena na vrijeme radila pauzu. Ali uvijek je bila tu, oko moga struka. Zivot me promijenio. Zivot je od mene napravio ovo sto jesam. Nisam birala, nisam trazila. Mozda sam izvadila svo trnje iz svog tijela, ali oziljke nisam uspjela izbrisati. I nikada necu. Jer, iako nezeljeno, postala sam ono sto jesam. I napokon sam prihvatila svoju brutalnu istinu. Sve ono sto nikad o sebi nisam znala, davno sam otkrila.

To je ono sto me cini covjekom. Moja ljubav, moja patnja, moj bijes. Zavist koju osjetim prema tebi, bol koju osjetim zbog tebe. Uzbudjenje koje u meni stvaras, mir Koji mi poklanjas... Tisuce i tisuce osjecaja koji u meni se bude, rastu, ostaju i nestaju...Mirno more koje se pretvori za tren u nemirni val. Bistra povrsina koju zamuti tvoja rijec, pogled, dodir... To sam ja. Ne jedan tren, ne hladno bice, ne drvo, ne kamen...To sam ja. Osjecam. Osjecam toplinu, osjecam vjetar, osjecam kisu. Zudim i strepim. Bojim se i placem. Smijem se i radujem. Ponekad svjesna, ponekad u zabludi. Cesto razotkrivena, jos cesce tajnovita. Stotine prica dozivljenih, malo njih ispricanih. O meni, o nama. O svijetu. O ljubavi. I kada zelim biti samo oblak na nebu, ne mogu. Jer opet se pretvaram, opet se krijem. I shvacam da nisam samo dim sto nestaje, vec covjek koji zivi i postoji... I postajem svjesna ljepote oko sebe, svijeta koji mi daje dar da budem ja...Jer sve sto dozivjet cu, i dozivjela jesam dovelo me do toga da budem tu, i da upoznam samu sebe...

Lako je čovjeka s obmanuti. Snaga riječi je često nezamislivo velika i utjecajna. Samo čovjek mora imati dovoljno lukavosti da tu riječ nam proda kao istinitu. Mi ljudi smo skloni povjerovati svemu što nam se prezentira trijumfalno, snažno...ne pitajući se u logičnost i razum izrečenog. Ako i počnemo sumnjati, svijet nas proglasi luđacima i onu riječ koja jest istinita i razumna, potkopaju u nadi da nikada više neće izviriti na površinu. To je slika ovog svijeta, moje sadašnjosti, i budućnosti moje djece. Ali ipak, u jednom trenutku, ispod površine prekrivene bijelim snijegom, gdje se početak ni kraj ne vide, izviri najprije jedna latica, pa druga, i zatim cijeli cvijet. Tako sitan, a opet, tako primjećen dok svojim žutilom narušava tu fiktivnu bjelinu koja nas okružuje. Jedna moja latica je izvirila van...Hladno mi je, strah me, ali ne odustajem... jer ne vjerujem ni tebi, ni nikom drugom, dok sama sebi ne povjerujem da je to što jer rečeno istina i dobro. Ovdje gdje se nalazim, nema vremena da ljudi smišljaju priče...Nema načina sakriti istinu i uljepšati je s lijepom riječi. Postoji samo ono što jest i što je svima vidljivo. Brak je, kao i politika u svijetu, samo paravan da ljudi vjeruju riječima... Ne provjeravajući kvalitetu, istinitost...Slijepci koji lutamo bračnim vodama, ili pak životnim, imajući druge pse vodiče. Mislim da sam ja bila isto slijepac. Obmanuta ljubavlju za koju sam smatrala da je nit mog života i ako se prekine, nestati će i mene. Moj muž, moja majka, moja okolina su bili moji psi vodiči. A ja sam se pustila u ruke ljudi ne vjerujući sama sebi. I najveće ljubavi na svijetu ne vrijede ništa, ako umjesto osmijeha na licu u srcu se stvara tuga...Voljeti nekog, i biti voljen bi trebao biti cvijet u snijegu, a ne bjelilo koje ga okruzuje.

Kada sam imala 16, mislila sam da znam sve. Onda su me ljudi oko mene uvjerili da ne znam, i da moram odrasti i shvatiti da je netko tamo pametniji od mene. I da, pokusala sam odrasti, ponasati se ozbiljno, odgovorno...Da, bila sam u braku sa ljubavi mog zivota, i morala sam odgovorno odluciti da, bez obzira sto sam nesretna, tako postupaju odrasle osobe. Ostaju u braku, potiskuju istinu, smjeskaju se i kada su nesretni, glume sretne obitelji, bez obzira na sve. Oni su odrasli. Sada shvacam da sam sa 16 ipak bila u pravu. Znala sam sve, ali svijet mi je stavio veo preko lica i tu istinu koja je postojala, pretvorio u zivot pun lazi. Da sam bila svoja, on bi shvatio da ga volim vise od zivota, ali bi i znao da ocekujem tu ljubav natrag. On bi znao da cu otici ako je ne dobijem, bez obzira na ljubav koju osjecala. Ovako je bio siguran da sam odrasla, i da cu se odraslo ponasati. I jesam, ali sesnaestodisnjakinja u meni se probudila i veo s mog lica zgazila nogama. Cuti da je s nekom drugom, bio je veliki udarac. Valjda ni sama nisam bila svjesna gdje sam, i negdje sam vjerovala da ce on pucnuti prstima i da cu opet biti kraj njega. Zahvaljujem mu na tome, jer ovako sam ostala ovdje, i uspjela vidjeti svijet onakvim kakav uistinu jest. Daleki je put do toga da isplovim opet sigurno na pucinu, bez straha da ce mi se jedro pokidati, jer jos nisam ni staro uspjela pokrpati...ali istina je da brod jest najsigurniji u luci, ali nije zato stvoren i namijenjen.

Skupila hrabrost. Nazvala mamu. Pitala za tebe. Jos jednom si me ubio, jos jednom sam umrla...Nisam kao macka, nemam devet zivota i mislim da mi je ostao posljednji. Kako si mogao? Bar da si se opio, jednu za mene popio, zbog mene? Bar da si razbio nesto, unistio, opsovao, prokleo me? Ali ne, ti si otisao u narucje druge... Zar nimalo ti nije tesko, zar nimalo te moj odlazak nije povrijedio, zar nimalo ne patis? Jesi li me ikad volio, je li ti ikada bilo stalo? Boze oprosti sto ga proklinjem, ali ubio je i ono malo srece u meni. Unistio sve ono dobro u meni. Oprosti Boze sto sam postala gresnica. Ali vise ljubav ne osjecam. Je li ti ona utjeha ili je uvijek i bila tu? Proklet bio! Samo ti jedno zelim, da nju volis kao ja tebe, a da ona bude sve ono sto si meni bio ti! Prokleo me zivot s ljubavlju prema tebi, a ja tebe proklinjem s ljubavlju prema njoj!

Probudila sam se u suzama. Nocna mora je bila prestvarna. Eksplodirala je bomba u sredistu grada, Dim, paljevina, bijeg, vriska,prasina...Trcala sam prema zapaljenom autu, ni sama ne znajuci zasto. Ljudi su me povlacili natrag, ali ja sam i dalje trcala prema eksploziji. Nisam znala zasto, ni zbog cega, ali osjecala sam da moram doci do tog auta. Trcala sam, ali bilo je kasno. Nasla sam tebe, bezivotnog. Vristala sam, plakala... Probudila sam se znojna, u ranu zoru. I plakala. Osjetila sam prazninu. Ceznula sam za tobom. Pitam se jesam li pogrijesila. Mozda sam se trebala vise boriti za tebe. Mozda te nisam smjela tek tako pustiti. Plakala sam za tobom, zbog sebe, zbog ovog svijeta, zbog ove tuge...Kao da se sva bol ovog svijeta skupila u mom srcu i ja sam je morala isplakati za svih. Voljela bih da si ovdje sada. Imam snage, nije to. Uvijek sam nalazila snagu u najtezim trenucima. Voljela bih da si tu jer mozda bi zajedno mogli napraviti nesto dobro. Mozda ne kao ljubavnici, ali kao ljudi. Znam da bi osjetio ovo sto ja osjecam. Da mozes pomoci, da mozes utjesiti. Znam, mene nisi mogao. Ja sam ti bila preveliki zalogaj. Ali dobro srce imas. I sigurna sam da bi ga podario drugima. Voljela bih da si tu, kada se smijem s ovim malim andjelima. Mozda bi vidio ovaj sjaj koji imam u ocima, a da nije od suza. Pricam im price, jako ih vole. Vole mastu, fantaziju. Kao i ja nekada, pomocu prica mogu pobjeci od stvarnosti. A to pomaze. Vole moj glas, jer postaje miran, a njima fali mir kao i meni. Borimo se zajedno. Oni za fizicki zivot, ja za dusevni. Zajedno nalazimo snagu. Pricam im i o tebi. O nama. Naravno, ne one tuzne stvari. One sretne, smijesne, zaboravljene. Danas mi je jedna curica rekla:“ Jako ga volite, zar ne? To je tako lijepo. Pronaci pravu ljubav.“ Da, uistinu. To je jako lijepo. Voljeti. Ali jos ljepse bi bilo da tebe nikada nisam. Jer upoznala sam pravu ljubav, a donijela mi je i najvecu bol. Teske su mi noci ovdje. Ne mogu spavati. Sanjam tebe. Sanjam kako te gubim. Kada bih ti barem mogla zazeljeti srecu i zaboraviti da smo ikada se sreli. Ali ne mogu. Ukorijenio si se u meni, i zbog tebe zivim. Mozda ovdje, miljama daleko od tebe, i bez da znas gdje sam, ali tu si. I sve ovo je zbog tebe, za tebe. A koje je bolje mjesto za zivjeti s boli, od onog gdje bol samo prevladava? Sebicna sam, jer svoju tugu lijecim s tugom drugih. Ali nema drugog nacina. Ja ga ne vidim. Pronasla sam pravu ljubav, jesam.

Poput hedonista koji uziva i kada ne bi smio, ja uzivam biti ovdje. Svaki osmijeh izvucen iz ovih ljudi je moj najljepsi dar, a tako je rijedak...Jednom sam procitala jednu budisticku izreku koja kaze da je tuga jedino obecanje koje zivot ispuni, a kada sreca dodje, ona je najveci dar. Ironicno, sarkasticno, nazovimo to kako bilo, ali ja sam svoju srecu pocela nalaziti u ovom okruzenju tuge i boli. Unatoc svim nevoljama koje su ih snasle, rat, glad, ropstvo, bijeda...ovi ljudi i dalje nalaze nacina kako da stave osmijeh na lice, i nasmijese se prema novom danu. Moja bol zbog tebe se sada cini tako nevazna, tako sitna, tako nebitna. Godinama sam prolijevala suze zbog meni sada neznanih razloga. Godinama zivjela u svijetu koji ne priznaje tisinu, dobrotu, ljubav. Koji materijalizira srecu i sve sto je s njom povezano. Smijala se s ljudima koji se ni potrudili nisu otkriti tugu koju sam uspjesno krila s laznim maskama, laznim pricama, laznim trenucima. Zudjela sam za tisinom, pruzala ruke k svjetlu, ali jedino sto sam vidjela je bio mrak. Pruzala sam ruku prema tebi, zar nisi vidio? Zar nisi osjetio raspadanje moje duse? A bio si tako blizu mene, tako blizu... Vristala sam, molila, preklinjala, vapila...Ali nitko me nije cuo, nitko nije ni mogao cuti moju tugu kada su svi bili zaokupljeni samo sa svojim svijetom, sa svojim zivotom, sa svojom laznom stvarnoscu, a ti najvise. Ovi ljudi me cuju, osjecaju. Po prvi put osjecam da me vide, i da tek sada postojim. Nisam vise prozirna, daleka, nevidljiva. Za njih postojim. Voljela bih reci da sam sada sretna, ali nije lako preci preko ovog svijeta, ostati ravnodusan. Ipak, srecu mi stvara njihova ljubav. Vide moju bol, iako je njihova nezamislivo veca i strasnija. Vide moje suze, iako su isplakali mnogo vise. A najvaznije je, ne bjeze od njih. Ne pokusavaju glumiti da one ne postoje, poput tebe, vec se nude da ih obrisu, nude mi svoju utjehu, pa koliko god ona minorna bila. Stoga, ako postoji i najmanja sansa da cujes moje misli i osjecas ove rijeci, znaj da sam dobro. Ako ti je imalo stalo, znaj da nisam sama. Znam, sigurna sam da mislis da sam negdje u narucju drugog, i svoj bijes si zamijenio s mrznjom. Voljela bih pronaci nacin da te razuvjerim i da ti kazem istinu. Ali ne jos. Jos uvijek moram biti bjegunac od nas, od tebe. Moram pronaci osobu u sebi koja je postojala nekada davno, kada se tek zaljubila u tebe. Osobu u koju si se ti zaljubio. Ali prije svega moram pronaci tisinu, mir. A mislim da je ovo pravo mjesto za to. Samo okrutnost zivota, ona najgora, moze mi pomoci da shvatim kako sam sretna sto postojim, pa makar i bez tebe. Nitko mi ne moze podariti zivot, do zivota samog.

Povrijeđena sam. Previše i prečesto. K'o ranjeno lane ostavljeno samo u šumi, ližem rane i perem ih sa suzama. Otišla sam. Pobjegla sam od hladnoće koja me okruživala. U potragu za toplinom, za suncem, za ljubavi... Ova bol se riječima ne može opisati, iskazati...ona se osjeća, ona boli... Prijeći zadnji put preko praga koji nas je spajao godinama, bio je najteži korak u mom životu. Ostavljen si. Ne želim da budeš tužan i da te boli. Ne želim ti da osjetiš ono što sam ja osjećala. Napuštenost, prolaznost,... Možda jednom skupim snage i pozdravim te na putu, možda jednom uspijem se vratiti ovamo i živjeti u istom gradu kao i ti, bez da osjetim jad. Ali sada ne. Morala sam otići što dalje, daleko... Gledajući s visine kako moj stari život postaje samo točkica, nevažna u ovom svemiru, morala sam zaplakati...Bilo je previše. Ipak, sada donekle osjećam lagani mir. Ovdje se osjećam daleko od tebe, od svega. Znam da čovjek ne može pobjeći od svog života, gdje god otišao. Ali uvelike je lakše kada tvoje lice ne vidim svaki dan, kada tvoje ruke ne poželim svaki dan, a vidim kako su daleke.. Oh Bože kako sam te voljela. Kako te volim. Ljubav koju samo žena može imati. Sve sam ti dala, a sada to mogu napokon dati nekome kome to treba i tko to želi. Ovoj djeci, ovim ljepotanima, ovim ljudima... Zanimljivo kako čovjek može pronaći mir, a biti u središtu rata!

To je bila ljubav, ne možeš mi to poreći. Ne možeš me dirati s takvom nježnošću i reći da je to samo tjelesna ljubav, da to nije nešto više. Ne možeš od mene dobiti sve što poželiš, a da ja ne osjetim i ne znam da me voliš. Ne mogu tako drhtati, tako moliti, i tako željeti nekog tko me ne voli... Ne možeš me tako ljubiti, a da me ne voliš! Ne smiješ! Ne želim biti samo tvoja savršena lutka u krevetu... Zar sam samo to?

Samo sam te pogledala...Bio si ispred mene...Tako blizu, tako tu. I ako sto čovjek prije smrti vidi svoj cijeli život pred očima, ja sam vidjela nas. Sve naše lijepe i loše trenutke. Sve suze, sav smijeh, svu ljubav koja nas je držala svih ovih godina. Ljubomoru koja nas je izjedala, tugu s kojom smo branili sebe pretvarajući je u otrovno oružje...Prvi poljubac, izlazak, tren. Prvu svađu, prvi odlazak, i mnogo njih nakon toga. Ali i utjehu koju sam nalazila samo na tvojim prsima, ruku koja mi je davala snagu, osmijeh koji mi je donosio sreću...Bio si ispred mene, tako blizu i voljela sam te. Više nego što ljudi mogu zamisliti da se netko voli. Voljela sam te svom svojom dušom. Osjećala da ti pripadam i da ti pripadaš meni. Voljela sam te i to je toliko boljelo da sam htjela umrijeti...Htjela sam nestati, ne postojati, zaspati i ne probuditi se... Voljela sam te i umirala dušom istovremeno. Ta ljubav je moj križ, moj teret koji moram nositi i živjeti s tim. I to sam shvatila. Uzalud sve moje težnje da budem jaka, uzalud sve ružne riječi koje ti kažem nadajući se da ću te povrijediti, uzalud sve. Voljela sam te i zbog toga te mrzila. -Iz daljine promatrah tvoje kretnje i radnje dok s nježnošću brišeš joj kapljice vina sa koljena koje je slučajno prolila. Osmijeh koji joj darivaš, a koji ona s takvom lakoćom mi otima. I napokon svatih da moja si kleta sudbina i da me život prokleo s ljubavlju koju osjećam prema tebi. Voljela sam te sinoć, kao i sve ove godine. Shvatila da nikad neću prestati. Nikada otići, nikada te moći pustiti. Volim te i zbog toga prestajem postojati. Lagano me vjetar k'o prašinu s cipele odnosi...Znaš li kako me ova ljubav boli?

Uvukao mi se pod kožu. Nisam to htjela. Nisam za tim žudjela. Nisam to planirala. Ali dogodilo se. Sanjam ga noću. Čeznem za dodirom. Razmišljam o njemu. Plačem za njim. Postali smo stranci. Tako sam mislila. Izlazila sam iz sobe. On je ušao. Stavio ruku na vrata. Nije me pogledao. Pogled mu je bio dalek,nedokučiv. Gledala sam ruku koja je bila između mene i vrata. Njegova ruka. Tišina. Dugi trenutak. Vječnost. Njegova ruka na mojim njedrima. Moja ruka na njegovoj ruci. Lagani dodiri. Žudnja, želja, bol, sreća. Navala osjećaja, neznanja... Još uvijek njegov pogled negdje u daljini. I čvrsta ruka između vrata i mene. Moje usne na njegovom obrazu. Moja ruka kroz njegovu kosu. Poljubac. Oh Bože, još osjećam njegov okus na usnama. Tako meke, tako slatke, tako nježne. Koja apstrakcija. Snažna ruka koja ne da naprijed i nježne usne koje idu naprijed. Kao izgubljena u vremenu, u prostoru...Dala bih mu sve, sve što traži, sve što treba, sve... Ruka i dalje priječi moj prolaz. Druga ruka na mom vratu. Usne na mojima. Nježni poljubac, postaje bolni dodir...Kažnjava sebe. Kažnjava mene. Mekoću zamjenjuje bijes... Čvrsti stisak na vratu. Trzaji tijela.. Moja suza niz lice... Još uvijek osjećam okus njegovih usana...Još uvijek osjećam taj slatki okus...

Nije jako vjerovatno da se možete u nekog bezbroj puta zaljubiti. Posebno ne ako ste već dugo zajedno, i znate sve one male prljave tajne jedno o drugom. Prvotna zaljubljenost se pretvori u ljubav, bez zaluđenosti, ali s jednakom dozom strasti, koja bi, barem trebala, biti puno intezivnija. Naravno, ima i ona druga strana kada te male prljave tajne, upravo zato što ih znate i navikavate se na njih, ugase onaj mali plamen što je tinjao negdje u vašem stomaku i stvarao vam trnce dok se bili u blizini svog dragog. U njega sam se nekoliko puta zaljubila. Ali isto tako nekoliko puta sam ga zamrzila, nekoliko puta sam shvatila da neću moći bez njega, a nekoliko puta da bih bila puno bolja osoba bez njega. Shvaćam to i sada. Uvijek sam bila najjača upravo u trenucima slabosti i to su moji trenuci slave, jer baš tada, kada protivnik misli da sam previše ranjena da ustanem, ja zadam onaj slavni filmski udarac, podignem se na noge i osvojim publiku, a u svom slučaju, publika sam zapravo ja. Shvaćam da bih trebala otići jer razum mi to govori, a ja sam uvijek bila realist koji je odlučivao s razumom i logikom... Posebno nakon zadnje večeri kada je došao kući u 2 sata popodne sutradan bez ikakvog obrazloženja. Posebno nakon noćas kada je došao kući pijan i legao u moj krevet zaudarajući na alkohol i pokušavajući izvući posljednje atome snage da me zavede i zaspe sa smiješkom. Zašto onda ne mogu? Zašto i ovaj put ne poslušam razum jer stvar je logična. Ako odlaskom ću biti bolja, bez njega bolja, zašto onda birati ostanak? Zbog plamena. Koji tinja još uvijek iako se ponekad čini da se ugasio. Zbog jebenog Erosa, Amora i njihovih otrovnih strijela. Zbog dobrog seksa, lijepe riječi, ponekad darovane ruže i vrlo rijetkog osmijeha. Zbog toga što se ponekad potrudi (jednom u dvije godine) i iznenadi me s večerom, očišćenim stanom ili pak poljupcem u krcatom trgovačkom centru. Mislim li da je to u redu, i da je to pravilno? Ne, i ljuta sam kao zvijer! Nije u redu. Jedan osjećaj ne bi smio upravljati sa čitavim mojim životom i odlučivati umjesto mene. Jer to zaljubljenost upravo radi. Radi budalu od mene koja, umjesto da svakodnevno ranjava samu sebe želeći proniknuti u mušku bit glumljenjem glupače koja daje jasno njemu i ostalima na znanje da je nesposobna preživjeti sama, bez muškarca, jednostavno ustane i ode. Ljubav radi od mene kretena. Jer sigurna sam da bih sada negdje daleko mogla uživati u nekom od svojih snova (imam ih dosta), sretna, raspoložena, s osmijehom i bez briga oko toga hoće li moj muškarac ući u kuću danas nasmijan ili namrgođen. Da, napunio mi je kadu jutros prije odlaska na posao. Da, kava me je čekala na stolu (obožavam miris kave u ranojutro), da poljubio me prije odlaska i laganim trzajem ruke prešao preko moga lica ( oh Bože, mogao me uzeti istog trena nakon toga). I ja padam na to. A moje mjesto u Africi, Nepalu, Peruu i dalje me negdje čeka, i čeka dok ja čekam nominaciju za Oskara za najidiotskiju rolu u životu: Zaljubljenu ženu. Stoga, Erose, Amore i tkogod da jesi, spremi si te jebene strijele negdje gdje ih ja ne mogu naći, jer ako ikad budem, nadrljao si. Biti ćeš pogođen s jednom. A vjeruj mi, to ti neće biti omiljen poklon.

Ustala sam. Otuširala se. Popila kavu. Pogledala mail. Nastavila gledati mail (50 poruka u sedam ujutro, a ugasila ga u jedanaest sati večer prije, pa kome se da pisati mailove u sedam ujutro?). Odgovrila na neke. Nasmijala se na neke. Opsovala neke. Ulila još jednu šalicu kave. Nastavila psovati. Ugasila laptop. Stavila cd. Prostrla prostirku. Pokušala vježbati i disati (joga). Pokušala zadržati misli na disanju. Sat nam. Sat nam. Udahni, izdahni. Opsovala još jednom. Ustala. Pogledala mobitel. Ništa, ni poruke, ni poziva. K vragu! Pa gdje je on cijelu noć??? Nastavila psovati...

Polako raste uzbuđenje. Počinje se osjećati napetost i iščekivanje. Svi su usmjereni na pozornicu, koja djeluje poput nekog oltara. Pod je sjajan, reflektira nijanse svih boja, pa mu je teško odrediti pravu boju. Na sredini stražnjeg djela pozornice povišeno mjesto prekriveno je bijelim svilenim prekrivačem i laticama crvenih ruža. Ukolo je crveno cvijeće, bijele svijeće i mirisni štapići. Na tom ''povišenju'' može se i sjediti i ležati - teško za odrediti, jer je čudesnog oblika. Iza svega toga nalazi se nešto poput zastora, bijelog zastora sa srebrnim znakom Shukre (Šukra na sanskritu označava – točnije utjelovljuje – planet Veneru). Odjednom je zavladala grobna tišina u kojoj se čuje samo bubnjanje srca. Kao da su svi prestali disati. ''Nešto'' se počinje događati u tijelima svih nazočnih, uz istodobno mijenjanje svijesti… Osjeća se njezina nazočnost, iako još nije dostupna prosječnom oku. Zastor se polako odmiče i otkriva čarobnu pojavu, koju svi pomalo hipnotički promatraju. Meko ulazi, bosih nogu. Oko gležnja lijeve noge zveckaju joj srebrni zvončići. Nije obučena, ali nije ni gola. Grudi su obnažene, dok je donji dio tijela ''umotan'' u sedam prozirnih, sjajnih velova – crveni, narančasti, žuti, zeleni, plavi, ljubičasti i bijeli – stvarajući tako lepršavu suknju. Izgleda prekrasno i godine joj je sasvim teško odrediti. U jednom trenutku lice joj poprima izraz nestašnog djeteta, dok u drugom djeluje vrlo mudro i zrelo. Čas izgleda tako nevino i plaho, a čas poput divlje mačke koja poznaje sve tajne ljubavnog užitka. Ruke i vrat su joj ukrašeni nakitom od srebrnih novčića koji zveckaju pri svakom pokretu. Na glavi nosi srebrni svijećnjak sa 9 bijelih gorućih svijeća. Duga, gusta kosa, kao u Afrodite, neukrotivo pada preko ramena, grudi, leđa sve do guzova, koje čas prekriva, čas otkriva. Ova Devadasi samom svojom pojavom poziva na Ljubav.

Polumrak je. Čudan dugačak bijeli hodnik. Iako se čini da mu nema kraja, ugodno je hodati njime. Ne nazire mu se još kraj, ali sve se jače osjeća predivna mješavina mirisa štapića, tamjana, sandalovine, eteričnih ulja i svježeg cvijeća. Šok. Sasvim ''nezemaljska'' prostorija, uz istodoban dojam kao da se nalazi u samom središtu Zemlje. Osjećaj je tako dobar i tako poznat. Prostorija je ogromna, teško je procijeniti koliko ljudi u nju uistinu stane. Osvijetljena je svjetlošću svijeća, koje ju čini prepunom plešućih sjena. Crvena i bijela boja, kroz široku paletu nijansi, isprepleću se sa svjetlucavim srebrnim sjajem kroz cijeli prostor, koji je nalik nekakvom kazalištu, ali i hramu sa oltarom. Bosi muškarci i žene, nasmiješenih i blaženih izraza lica, prelaze preko mekog tepiha i zauzimaju svoja mjesta oko ''pozornice''. Nema stolaca, samo meki, svileni jastučići poslagani u polukrug. Zidovi su ukrašeni svijećnjacima, mirisnim lampicama i slikama golih tijela u raznim pozama ljubavi. Cijela atmosfera odiše blaženstvom, spokojom i nečim uzvišenim. Sve je tako ugodno – kao da sva čula istodobno oživljavaju na neki božanski način. Mirisi mame da se diše punim plućima, mekoća tkanine budi čežnju kroz dodir, veličanstvenost prostora očaravajuća je za oči, a prekrasni zvuci indijskih Gandarva pravi su melem za uši. Sve zajedno stvara okus zadovoljstva. Iako je prostor prepun ljudi poredanih u više redova, zrak je iznenađujuće lagan, a vibracije satvične i opuštajuće. Svi su blagonakloni jedni prema drugima. Ne, to nije mjesto dostupno svakome. To je mjesto koje je daleko od oka javnosti. Mjesto na kojem se izvode sveti rituali Ljubavi. Mjesto na kojem se slavi Boginja u svojoj punini...

Ljudi govore da brak može uspjeti samo ako smo puni kompromisa, i ako često gutamo bol koju nam nanese naša druga polovica, ili čak koju nanesemo sami sebi. Ja ne vjerujem u to. Stvaranjem kompromisa, gubimo sebe, gubimo onu osobnost koja je privukla njega ili nju, gubimo na kraju krajeva sami sebe, a onda nas i naš partner također izgubi. Iskreno, ne znam u koju skupinu ja spadam. Ponekad imam osjećaj da ga je moja buntovnost privukla, ali samo zato da je pokuša pokoriti. Kada nije uspio, javio se neuspjeh i njegovo razočarenje. Voljela sam ga, ne odmah, ali s vremenom sve više, poput nevinog djeteta koje se svakim danom vezuje za majku gradeći tu ljubav. Voljela sam ga, i kao dijete, ali i kao zrela žena. Moja ljubav je postajala jača, što sam više vremena provodila uz njega. On je kao dijamant, moraš ga dobro izbrusiti da bi uvidio njegovu ljepotu. Ali kao i s dijamantima, kad shvatimo koliko su lijepi i dragocjeni, shvatimo i koliko su daleki, i nepristupačni. Držao je cijelu noć moju ruku u svojoj ruci. Pitala sam se, ako je tako daleko u mislima od mene, u svom hladnom carstvu, pruža li mu moja ruka toplinu koju treba i traži? Možda ja ne mogu doprijeti do njega, i shvatiti ono što on zapravo jest, jer moj dijamant je i sam u potrazi za svojim duhom i likom? Možda ni on ne zna tko je zapravo ?

Vec mjesec dana nismo vodili ljubav. Ono što je bio protest i kazna prvih nekoliko dana, pretvorio se u nešto što zapravo mi olakšava činjenicu da sam povrijđena prečesto s njegove strane, a da se ne mogu oduprijeti njegovom dodiru unatoč tome. Ipak, dokazujem si svakog dana da mogu, napokon, i ne znam što zapravo osjećam. Olakšanje ili nevjericu? Ne znam je li to uistinu ono što želim. Uvijek je bilo tako teško odgurnuti ga od sebe, a sada, svakim danom to postaje sve lakše i bojim se da krećem prema onom dijelu kada ću smoći snage i završiti ovo. Snovi mi podsvjesno govore da ga volim, i da bi mi bilo uistinu teško kada bi znala da je s nekom drugom ženom, a ne sa mnom. Sanjala sam ga, osjetila tu bol, ali isto tako sam otišla, suznih očiju okrenula mu leđa i nastavila život bez njega. Da, to je samo san, ali ja snove duboke proživljavam, i često su samo odraz onog što osjećam u stvarnom životu, ali ne želim priznati. Mnogo puta sam sanjala ga u naručju druge, znala sam se probuditi u suzama, ali samo ovaj put, san je završio tako što sam otišla... Kažu da je žene nemoguće shvatiti. Ja mislim zapravo suprotno. Da je ijedan muškarac spreman slušati, shvatio bi da žene sve ono što žele od suprotnog spola, govore na glas, bezbroj puta. Samo ih treba slušati. Ali kako shvatiti jednog muškarca i uvidjeti što on zapravo osjeća i misli, kad šuti? Kada samo njegov pogled nešto govori? Njegove radnje, bez ijedne izrečene riječi? Kako da shvatim onda njega i ono što hoće od mene? Osjećam da je ponizan, umiljat, istovremeno ljut, ali se trudi to ne pokazati, samo, problem je što ne znam pravi razlog. Nedostatak seksa i moj manjak želje, ili pak strah i osjećaj da je sve ovo nešto više od same kazne i put ka vrhuncu našeg odnosa, to jest, raskida... Sjećam se prve tri godine. Vodili smo ljubav svaki dan, nekoliko puta, nismo se mogli zasititi jedno drugog. Kao što smo se našli srodnima kao partneri u životu, tako je bilo i jest u krevetu. Bez obzira na ovo što osjećam, on je najbolji muškarac u krevetu kojeg sam imala, i s godinama seks je postajao još boljim. Nije sebičan, stalo mu je do mog užitka, ali istovremeno traži mnogo i od mene. I kada bi bili posvađani danima, seksa nije nedostajalo. Sada, nismo posvađani. Odnos nije onako intiman kako je znao biti. On je miran, ponekad i nježan i drag. Ali svejedno, želja ne postoji. Možda želim da me on ne želi, da postane kakav je većinu vremena. A možda uistinu je kraj. Ubrzo ću saznati. Odlazak za Amsterdam je ubrzo. Četiri dana sa nadređenim koji flertuje, indirektno sa mnom, i koji uistinu u meni izaziva osjećaj želje i strasti. Zanima me, hoću li pokleknuti...